Kad smo osmišljavali festivalski koncept ženskog cirkusa, neki poznavatelji cirkusa tvrdili su da ne postoji nešto poput „ženskog cirkusa“. Čak bi, brojeći značajne cirkuske umjetnice na (svoje muške) prste, pokušavali dokazivati da je povijest razvoja cirkusa dominantno muška povijest. I doista, nije puno slova o ženskoj ulozi u cirkusu ispisano (možda zato što su o dominantno muškoj cirkuskoj povijesti uglavnom pisali muškarci?). No kako se glavna rola nikad ne mjeri spolom sporednih, tako i Festival novog cirkusa želi ukazati na one javno podzastupljene izvedbene prostore koji su tako značajno utjecali na cirkuski žanr kakav danas poznajemo.
Read the full story »izvedbeni rukopisi iz Francuske, SAD-a, Velike Britanije, Švedske, Kolumbije, Njemačke i Hrvatske
akademske misli iz Australije, Švedske, Izraela, Francuske, SAD-a, Vel. Britanije, Slovenije…
Zaronivši među kvazimitološke ikone freak showa, u predstavi „Oda dlaki“ Jeanne Mordoj pojavljuje se kao bradata žena. Iznikla iz naših doživljavanja cirkuskih sajmišta prošlih stoljeća, čudesna nakaza u koju se upire prstom, ona govori o ženstvenosti u kojoj ima misterioznog, istodobno odbojnog i privlačnog.
Što se događa u ženi kad se sretne s djetetom? Djetetom povjerenim na čuvanje, svojim djetetom ili pak djetetom u sebi? Koliko se čarolija mora pokrenuti ako želimo pripitomiti to dijete, a ostaviti mu radost kreativnosti? I što je uopće Čarolija? To su pitanja koja su povela Dubravku Crnojević-Carić, redateljicu i predavačicu na ADU i Ženskim studijima, na izvedbeno putovanje s trima akrobatkinjama iz skupine Triko.
Mélissa Von Vépy nakon tri godine ponovno se predstavlja pred zagrebačkom publikom. „Miroir, Miroir“ prati usporediva doza nelagode i tjeskobe – umjesto petipometarskog kvadra kao teško osvojive tvrđave za dvije akrobatkinje (predstava „I look up, I look down…“, FNC 2006.), pred mnogo usamljenijom scenskom jedinkom stoji veliko ogledalo.
Predstava “Bambula” posvećena je pitanju tijela kao posude sjećanja, mjesta kontinuiranih borbi u sebi podijeljenog Jastva. Dimenzije tog Jastva postaju zamućene, nejasne. Stvarnost i mašta, lucidnost i obmana, subjekt i objekt gube svoje jedinstveno značenje. Pozornica, mjesto koje namjerno dopušta različite asocijacije, svjesno negira vanjski svijet i predstavlja emocionalni status izvođača.
Kao konvencionalna Gladys, Laura dolazi vidjeti koncert famozne divlje ženske rock zvijezde koju strastveno obožava. „Pogreškom“ završi na pozornici, suočena s publikom koja je gleda. Polako, ali sigurno, gubi prvotnu nelagodu, uživa u svjetlima pozornosti i gubi kontrolu svog sredovječnog ja, dok je opsjeda davni duh naše sestre Janis Joplin.