Toaletna odica

WC školjka, photo by Shutterstock

Kad sam 2005. godine pokretao Festival novog cirkusa, u namjeri da jednom začudnom, većini tada prečudnom, pravcu izvedbenih umjetnosti pomognem skinuti kulturnu stigmu, naivno sam vjerovao da se protiv ukorijenjene zloupotrebe cirkuskoga vokabulara u javnom govoru vrijedi boriti. Deseci i deseci primjera korištenja riječi cirkus u nimalo cirkuskome, a posve negativnom kontekstu, stizali su do mene iz pressclipping agencije svakodnevno, godinama. Prekinuo sam svoje istraživanje kad sam uvidio da će me primjeri takvoga naopakoga javnog govora, koji nimalo nisu posustajali, i pripadajući računi pressclipping agencije, odvesti u bankrot.

Zadah saborske govnornice

I ovih dana kad se uzburkaju strasti u Hrvatskome saboru, najplodnijem hrvatskom rasadniku govornika i govnornika, stižu apeli da se od toga “visokoga doma” ne pravi – cirkus. Te riječi više ne zvone kao uvreda, nego kao poziv na dostojanstvo, pa nitko i ne reagira.

Hrvatski vokabular već ima riječ koja adekvatno opisuje besprizornu arlekinadu. Ta riječ je – sabor. Ali dopuštam da bi uvrijeđene kokoši mogle dignuti kljun.

Čak ni onaj Matošev kokošinjac, zbog kojega su zastupnici u parlamentu 1995. godine zatražili ostavku ministra kulture Zlatka Viteza, nije pustio korijenje poput cirkusa. Uz redovito gnojenje, riječ se jednostavno primila, a od ljudi koji većinom ne idu u kazalište niti čitaju knjige iluzorno je očekivati spremnost na odricanje od poštapalice. Iluzornost tog truda vidljiva je i u tome što hrvatski vokabular već ima riječ koja adekvatno opisuje besprizornu arlekinadu. Ta riječ je – sabor. Ali dopuštam da bi uvrijeđene kokoši mogle dignuti kljun.

Sad kad više ne bijem kulturno-umjetničke terminološke borbe, prihvatio sam domenu www.cirkus.hr prepustiti u prostor onih koji svakodnevno potvrđuju da živimo u društvu teško popravljivih anomalija. Njihove, riječju, djelom i nedjelom, nejenjavajuće cirkusarije (što je zapravo samo kulturno probavljivija riječ za pizdarije) pokazuju da je #cirkushr postalo gotovo ultimativno jasna dijagnoza društva u kojem živimo.

Demontiranje septičkih jama

Od polovice osamdesetih pa sve do 2018.-te kad je preminuo, Predrag Lucić bio je jedan od najbritkijih dijagnostičara i satiričara hrvatske stvarnosti. Kao član kolektiva Viva Ludež (uz Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića), te prvi glavni i odgovorni urednik/nerednik Feral Tribunea, pokrenuo je legendarnu rubriku Greatest Shits u splitskom satirično-političkom tjedniku 10. kolovoza 1993. U opremi je pisalo “Ne trošite novac na gluposti – od ovog broja Feral Tribune bira za vas najljepše stranice hrvatske pismenosti”.

Kroz godine, Feralov Championshit vješto je demontirao nadmetanje hrvatskih uglednika u zagađivanju javnog prostora verbalnim otpadom, uz svesrdnu potporu hrvatskih medija od kojih se mnogi nisu snašli u konzumiranju vlastite slobode. Neki od njih postali su prave platforme sijanja mržnje, predrasuda ili makar notorne gluposti. Dok su u devedesetima te platforme najčešće imale opasnu političku pozadinu demokracije u rukavicama, od dvijetisućitih sve razgranatije medijsko tržište, u nedostatku kritičkog osjećaja za bitno, omogućilo je da septičke jame javno izgovorenih riječi nastave bujati, pa i prelijevati se preko granice kapaciteta domaćeg čitateljstva/gledateljstva/slušateljstva.

Škropljenje toaletnom vodicom

Posljednji broj Feral Tribunea na kioscima se pojavio 20. lipnja 2008. Predragova rubrika Greatest Shits u 2009. i 2010. godini uskrsla je u Kupusovu listu, čiji sam bio urednik. Umjesto feralovskih Zlatnih bukalina, Predrag je tih godina kupusarije godine nagradio Kupusovim kupovima.

Greatest Shits junaci i dalje nas škrope svojom toaletnom vodicom, uvjeravajući nas, u maniri francuskih dvorova, da parfemi mogu zamijeniti higijenu.

Predraga nema već dvije godine, Ferala dvanaest. Junaci njegove rubrike, oni kojima nije otkucao biološki sat, i dalje nas škrope svojom toaletnom vodicom, uvjeravajući nas, u maniri francuskih dvorova, da parfemi mogu zamijeniti higijenu.

Za Feral Tribune imao sam priliku i čast pisati 2000. i 2001. godine, nakon što sam zbog cenzure na HRT-u napustio Latinicu. Bio je to svojevrsni povratak listu koji sam kao šesnaestogodišnjak konzumirao ispod školske klupe, i bio i ostao zahvalan za doprinos mom političkom zdravlju.

Srednji prst satire

Cirkus.hr, sa svojim Zlatnim kahlicama, satirom i fotomontažom, svakako pruža hommage tom nestalom ogledalu koje su feralovci vješto upirali prema nama samima. Uz cerek dvorske lude i podignuti srednji prst, Feralov vrisak slobode možda nikad neće biti restauriran, ali svakako neće biti niti zaboravljen.

Na završnim stranicama knjige “Smijeh slobode” Borisa Pavelića, Predrag Lucić je rekao: “Kad me ljudi pitaju hoćemo li krenuti iznova i kako pokrenuti neki novi Feral, odgovaram: ljudi, on vam može nastati samo iz potrebe. Ako vidiš svijet oko sebe, ako znaš slova, ako znaš razmišljati, ako se želiš izraziti, kroz bend, kroz kazalište, kako god, pa daj, čovječe, napravi to! Ako želiš novine, ako znaš novinski razmišljati, pa napravi nekakav Feral! Pokušaj! Sumanuto je samo vikati: ‘Johnny, vrati se!’ Može to možda biti razumljivo, ali je sumanuto. Napravi nešto sam! Bori se! Napravi svoju Azru! Viči! Radi! Ne daj se! Napravi svoj Feral!”

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.

GREATEST SHITS. SMALLEST MINDS.Cirkus.hr logo
Uputstvo za upotrebu

Cirkus.hr je satirički magazin koji kroz parodiju, parafrazu, fotomontažu i druge humorističke postupke komentira političke i društvene anomalije.

Izvještaji objavljeni u rubrici Manež su fiktivni. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima može biti slučajna ili namjerna, što ne umanjuje činjenicu da je sadržaj izmišljen, te se kao takav ne može koristiti kao vjerodostojan izvor informacija.

Izdavač: Mali prst d.o.o.