Izgubljeni u predenju: COVID-19 nije mačji kašalj!

Davor Božinović i Vili Beroš kao mačke u mjuziklu "Cats", fotomontaža by Cirkus.hr

“I sami znate da od početaka ove krize komuniciramo vrlo jasno i transparentno.” U Nacionalnom stožeru za civilnu zaštitu, dignutom na sve četiri zbog koronavirusa, rečeno je to nebrojeno puta. Dovoljno puta da glavnina mainstream medija nekritički preuzme ponuđeni diskurs i ispiše kartice i kartice tekstova o “jasnoj i transparentnoj” komunikaciji koja bi ostalim političarima trebala biti uzor.

U nekom je trenutku netko rekao i da je Vili Beroš, hrvatski zdravstveni superstar, izvrstan komunikator. I onda je, ponovno papagajski, riječ ‘komunikator’ postala sastavni dio svakog panegirika o novim superherojima nacije, a ovih ih je tjedana ispisana čitava sila.

Od poetičnih uradaka o “Mom prijatelju Viliju” do ispovijedi glumice koja je s njime sanjala ljubavnu avanturu, donedavno samozatajni državni tajnik u Ministarstvu zdravstva pojavio se u suhim i mokrim snovima medijskih djelatnika koji su se pitali “kako ministar sve to stigne”, “kako se sa situacijom nosi supruga” i “što o svemu kažu prijatelji iz školskih dana”.

Aleksandar Stanković u “Nedjeljom u 2” otkrio je da je ministar naručio jedno pitanje o svojim supermoćima, na koje je Beroš potom ponudio pripremljeni odgovor o svom cijenjenom timu, dodatno pojačavajući dojam skromnog heroja. Sudeći po drugim intervjuima tih dana, naručivao je isto pitanje i od drugih novinara, i oni su, na visini zadatka, pronašli svog omiljenog političara, ‘komunikatora godine’.

Ljubav na prvi pogled je slijepa

Hrvatska politička scena ima izrazito nisku kvalitetu javnog komuniciranja. U postojećoj konkurenciji, za tron popularnosti bilo je dovoljno da se pojavi čovjek koji ne zamuckuje, da mu odgovori teku iz usta i da nikad ne kaže ‘ne’ novinarskoj znatiželji. Na sceni punoj bezobrazno arogantnih likova, novom je ministru zdravstva bilo lako zauzeti poziciju neprikosnovene zvijezde.

Slijepo zaljubljivanje u političare u Hrvatskoj, međutim, nije ništa novo. Dobar dio medija i javnosti na podjednak su način osvajale blagoglagoljive pojave Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, pa i samog Andreja Plenkovića. Čak su i nebrojene ankete među građanima pred predsjedničke izbore ukazivale na to da je određenom broju glasača Kolinda Grabar-Kitarović ‘baš lijepa’, ali nije im ni Zoran Milanović bio nezgodan, pa je odluku o izboru za čelnu funkciju države nekima bilo iznimno teško donijeti.

U komuniciranju hvaljene jasnoće slušamo o interpersonalnoj distanci, bolesnicima s komorbiditetom i suprimiranju imunološkog sustava

U nasušnoj potrebi za simpatičnijim licem politike, ministar Beroš postao je jedna od najisturenijih figura Nacionalnog stožera te, zajedno s Davorom Božinovićem i epidemiolozima Alemkom Markotić i Krunoslavom Capakom, otvorio novu eru javnog komuniciranja, srdačno dočekanu kao “jasnu i transparentnu”.

Najkraće rečeno, u proteklih smo mjesec dana slušali o pet faza, primarnim, sekundarnim i tercijarnim centrima, ekspedicijskim logorima, profilaktičkim mjerama, novim postupnicima, prijenosu virusa aerosolom, mogućnosti da virusi suprimiraju imunološki sustav, o bolesnicima s komorbiditetom, importiranim slučajevima i lokalnoj transmisiji, diverženiranoj slici Hrvatske i naravno, ono najvažnije, krucijalnosti držanja interpersonalne distance! “Da svima vama prispodobim”, rekao bi ministar Beroš, “od samih početaka komuniciramo jasno i transparentno!”

Na učestalost korištenja rječnika za znanstvene skupove većina je i zažmirila. Dok nisu iskrsli prvi problemi u stožerovu epidemiološkom planu…

Epidemija je! Nađite Krnju!

Ne sporim ljekovitost potrebe da, u vremenima kriza, nacija pronalazi svoje heroje, ma koliko god oni simbolični bili. Da se Gospa iz Međugorja nije povukla u samoizolaciju, možda bi baš njezine vidjelice bile te koje bi ovih dana punile sve medijske stupce, stavljajući se na dispoziciju svakom novinaru koji poželi intervju, biografski prikaz ili fotografije iz mladosti. Van božanske intervencije, a baš u čeznuću za istom, članovi Nacionalnog stožera postali su ti žuđeni anđeli nacije, simboli utjehe, jasni i transparentni, smireni i staloženi.

Naslovnica Večernjeg lista s velikim naslovom "Budite odgovorni, Hrvatska je u karantenu otišla na vrijeme, Nemojte to uništiti kršenjem propisanih mjera"
Večernji list posebno se angažirao da vam pojasni da je Hrvatska u karantenu ušla na vrijeme

Sve dok nisu izgubili smirenost i staloženost. Uplašeni naglim porastom brojki novozaraženih, brže-bolje krenuli su prozivati građane da će uprskati trud stožera jer da se “ne pridržavaju preporuka” (što je kontradikcija već samo po sebi). U tome su im ponovno sversrdno pomogli mediji koji su, nakon sastanka s premijerom, čitave naslovnice posvećivali potjernicama na građane: Vi ćete biti krivi! Vi ćete uprskati ovaj savršeni plan kriznog stožera! Vama ćemo biti razočarani!

Još s karnevala u veljači, sjećamo se terapijskog učinka paljenja krivaca na lomači. To traženje Pedra (ili u imotskom slučaju: pedera) nije samo davanje mogućnosti naciji da ima prijeko potrebit odušak. Krnjo u plamenu je i mogućnost da se pozornost skrene sa zaduženih za kontrolu požara.

Najlakše je za sve, recimo, okriviti – idiote! Te grozne sebične građane koji, čak i uz kristalno “jasne i transparentne” upute stožera, krše pravila i roštiljaju po izletištima. Ili recimo bračne partnere koji, zaraženi koronom, dođu na benzinsku crpku i posluže se toaletom.

Daleko je teže zapitati se zašto su svi ti ljudi zapravo na roštilju ili kako je uopće moguće da se zaraženi sedamdesetogodišnjaci slobodno vozaju gradom, umjesto da su hospitalizirani? Eh, pojasnili bismo vam situaciju o pogubljenim starcima i zašto mi, kao sustav, nismo otišli po njih da ih dovedemo u bolnicu, ali… “S obzirom na to da je u tom slučaju policija podnijela kaznene prijave, to je sad stvar kaznenog postupka. Znate i sami da se kazneni postupci ne komentiraju dok traju”, rekao je Davor Božinović na novinarski zahtjev za pojašnjenjem. “Aha, a dobro onda”, kimnuli su glavom novinari i pohitali u redakcije da napišu još jedan lijepi sastavak o “jasnoj i transparentnoj komunikaciji”.

HDZ-ova šaputanja na uho

Kad su brojke zaraženih krenule naglo rasti s prvim danima proljeća, Nacionalni stožer se uznemirio i praktički uveo karantenu. Iz dana u dan, uvođene su sve strože mjere ograničenja kretanja, uz pozivanje na “nepridržavanje mjera koje je donio stožer”, a koje tada nije potkrepljeno nijednim konkretnim podatkom osim slučajevima kršenja samoizolacije.

Stožer je, dakako, znao da inkubacija virusa traje 7-10 dana, tako da rast broja novozaraženih nije nikako mogao biti povezan s kršenjem karantene. Oni koji su se tih dana javljali kao bolesni zarazili su se naime bar tjedan dana ranije. Da, u onom trenutku kad su se ležerni članovi Vlade još naveliko rukovali i šaputali si na uho, kad je premijer nonšalantno kašljao po mikrofonima, a HDZ nije spriječen da održi unutarstranačke izbore unatoč tada važećoj zabrani okupljanja više od 100 ljudi. U trenutku kad su se mnogi pravili da je sve OK. Andrej Plenković čak je i brojke prikazivao onako kako najbolje idu u prilog “pravovremenim mjerama”.

Krivicu i odgovornost za prve nadiruće brojke stoga ne snose samo građani u očekivanoj društvenoj interakciji, nego i sustav (Vlada, njezin stožer) koji im je slao zbunjujuće poruke da je sve pod kontrolom, iz čega su građani još uvijek mogli vjerovati da se koronavirus događa nekom drugom, tamo u Italiji. Ili, još bolje, “na skijanju”, što je još jedna zanimljiva vokabularna manipulacija koja poziva javnost na polarizaciju i animozitet. Složit ćete se, za prijenos bolesti “skijanje” nema apsolutno nikakav utjecaj, ali zvuči daleko suspektnije od “boravka na zaraženom području u inozemstvu” ili bar “zimovanja” na primjer. Slobodno i tada još dopušteno kretanje, pa i bavljenje sportskim aktivnostima, odjednom je postalo razlog za etiketu, uz dobrodošlu posljedicu da se eventualne pogreške u uvođenju/provođenju mjera ne propituju.

Paljba na idiote

Prije nego i sami krenete paliti Pedra, te neodgovorne idiote koji će nam svima presuditi, dopustite mi da na trenutak stanem na njihovu stranu. Neosporno je da su ljudi ti koji prenose virus. Neosporno je da je osobna odgovornost ključna za suzbijanje epidemije. Ali je isto tako neosporno i da u svakom društvu postoje “idioti”, i da je obaveza sustava da funkcionira čak i kad među članovima društva ima idiote. Idioti ne mogu biti izlika za manjkavosti sustava, a odgovornost za iste je uvijek na onome tko sustav organizira. Jer se pretpostavlja, naime, da taj nije idiot.

Što dvoje zaraženih umirovljenika rade sami u jednoj od najstresnijih životnih situacija? Zašto su u mogućnosti svratiti u toalet benzinske crpke, umjesto da ih se propisno hospitalizira?

Da je Hitna pomoć, s propisanim zaštitnim odijelima, prevela bračni par od kuće do bolnice, bi li stali na benzinskoj crpki na piš-pauzu? Što dvoje zaraženih pacijenata u poodmakloj dobi rade sami u jednoj od najstresnijih situacija koja im se u životu može dogoditi, a koju građanima njihove starosti svakodnevno prezentiraju kao smrtnu kaznu? Zašto ih nitko nije hospitalizirao? Pružio im psihološku pa i stvarnu podršku?

Zašto nisu htjeli hospitalizirati NEZARAŽENU djevojčicu koja se grčila u bolovima, samo zato što joj je majka bila u samoizolaciji? Odgovorna žena bezutješno je okretala brojeve telefona silnog sustava na koji se morala moći osloniti. Zašto se neki nisu usudili preuzeti mladu pacijenticu s upalom slijepog crijeva, time potvrđujući da i nama koji nismo u samoizolaciji nije zajamčena sigurnost prihvata? Naime, ne bi li hitna pomoć svakom pacijentu trebala prilaziti kao da je potencijalno zaražen? I mislite li da je ovaj slučaj poticajan za buduće pacijente u samoizolaciji koji će dvaput promisliti da li bolnici reći istinu?

Podsjetio me taj fijasko i na probleme koje sa stomatolozima imaju HIV-pozitivni pacijenti. Oni stomatolozi koji odbijaju tretirati takve pacijente podižu sumnje kako im higijenski standardi nisu adekvatni, jer bismo svi trebali biti tretirani kao da smo potencijalni nositelji virusa. Ako nismo tako tretirani, ostavlja se mogućnost da upravo pri primanju liječničke pomoći zaradimo neku neželjenu bolest. To nije reklama sustava kakvoj bismo trebali dati prostora!

Konačno, da je sustav funkcionirao, bi li ugostitelj iz Brtonigle, prva hrvatska žrtva korone, bio na vrijeme prikladno zbrinut? Bi li, čak i da jest onako kako tvrde lokalni medicinari (a svjedočenja jesu kontradiktorna), mogao samo tako odmahnuti rukom na ponudu hospitalizacije ili bi, kao potencijalna prijetnja građanima oko sebe, postao pacijent od primarnog interesa, a ne netko koga se odgađa za sutra, jer “danas ne stižemo”? Je li ugostitelj pogriješio što nije, recimo, otišao po žvake na lokalnu benzinsku crpku i tako, uz kaznenu prijavu, osigurao bar šansu za preživljavanje?

Baš kao i istarski liječnik koji nije stigao pregledati pacijenta, i ministar je imao nalaze inspekcije o tom slučaju na svom stolu, ali se podjednako, rekao je skandalozno, “nije time stigao baviti”. Nama ga je teško razumjeti jer ipak ne uviđamo koliko je važno odgovoriti na pitanja iz Glorije i nazvati dječaka koji nas crta, uz prijenos u dnevnicima državnih televizija. Čast da javnosti prenese od čega je preminuo istarski pacijent dobio je sutradan Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Obitelj je o uzrocima smrti svog člana saznala – na televiziji. Kratko, jasno i transparentno.

Šumovi u komunikacijskom kanalu

S obzirom da Hrvatska trenutačno ima najrigoroznije epidemiološke mjere na planetu u odnosu na broj oboljelih, a političke elite već su izrazile sklonost da se naš svakodnevni život i dodatno približi policijskoj državi zbog “neodgovornih pojedinaca” (misleći pritom na narod), držao sam potrebnim progovoriti i o onim “odgovornim pojedincima” (misleći pritom na lovorikama ovjenčan Nacionalni stožer kojem je de facto, zbog više sile, predano upravljanje zemljom).

Njihove “jasne i transparentne” preporuke, unatoč svakodnevnim višekratnim press konferencijama i medijskim pojavljivanjima (doista, kad ti ljudi jedu?), i dalje među novinarima, pa onda i građanima stvaraju osjećaj zbunjenosti. To je dovoljan razlog da se zapitamo što ne funkcionira.

Možda bi “komunikatori godine”, koji su neosporno stručni u svojim područjima ekspertize, mogli također potražiti stručnu pomoć glede komunikacije. Naravno, ne od onih koji im guguću u uho kako su divni (jer takvih je medijski prostor prepun), već upravo od onih koji bi mogli detektirati propuste u komunikaciji, te im pomoći kako slati uistinu dosljedne, jasne i transparentne poruke. Možda se tada ne bi tako dramatično izražavalo “razočaranje Hrvatima” koji ne poštuju mjere.

TOP 10 poruka ‘komunikatora godine’

1. Ostanite doma! / Izađite van!

Jednostavna poruka da držimo fizički razmak jedni od drugih prevedena je u pridržavanje ‘socijalne distance’, a kad je ministru Berošu i taj termin dosadio, počeo je govoriti o ‘interpersonalnoj distanci’.

Apel stožera da građani ostanu kod kuće dodatno je zakomplicirao stvari kad su krenuli savjeti da ljudi slobodno prošeću u prirodi. Istina je da se virus teže prenosi na otvorenom prostoru negoli u zatvorenom, ali kako je iz toga nastao savjet o poželjnoj šetnji? Naime, ako živite s ukućanima koji su potencijalno zaraženi, teško će vas šetnja u parku spasiti prijenosa zaraze kod kuće. S druge strane, ako se to ne odnosi na interakciju s ukućanima, nego s ljudima koji vam to nisu, kako je moguće da se virus s moje susjede Milke teže prenese na mene dok smo oboje vani, negoli dok smo oboje unutra, svaki u svom stanu?

Naravno da su dvosmislene poruke potjerale građane u prirodu, a odmah ih je tu dočekala osuda njihova ponašanja, i ništa im nije bilo jasno. Da je riječ o jednoj o najdiskutabilnijih komunikacijskih pogrešaka stožera, govori i činjenica da, i mjesec dana nakon prvozaraženog, novinari i dalje postavljaju pitanja za pojašnjenje ove upute.

2. Maske nisu od koristi! / Nosimo maske.

Ako bolesna osoba nosi zaštitnu masku, to može zaštititi ljude oko nje. Ta je poruka brzo pala u jednako područje zbunjenosti kad su se članovi stožera počeli pojavljivati s maskama pred medijima. Jesu li oboljeli? Ako ne trebamo nositi maske, zašto ih nose oni?

Instantno su se u kirurškim maskama, a neki i u FFP3 maskama koje pružaju najbolju zaštitu, a do kojih često ni liječnici ne mogu doći, počeli prešetavati političari iste te Vlade koja je osnovala stožer i koja je tražila da se držimo njegovih uputa.

U vrijeme kad je doći do maske i dezinficijensa počelo nalikovati na pravi pothvat, pojavljivanje zamaskiranog stožera i Vlade u javnosti nije djelovalo umirujuće, nego je upravo potaklo dodatnu pomamu za maskama i buktanje njihovih cijena na tržištu.

U međuvremenu su maske pale, a na press konferencije između političara i novinara postavljene su pleksiglas barijere čime je dodatno poslana paničarska poruka koja zasjenjuje važnost razmaka među ljudima i primjerene higijene.

3. Ne testiramo više jer nije potrebno! / Ne testiramo više jer bi mogli ostati bez reagencija!

Testira li Hrvatska dovoljno svojih građana? Na to jasno i nedvosmisleno pitanje, pogotovo u trenucima kad WHO preporučuje što više testiranja, a oči svijeta su usmjerene prema Kini, Južnoj Koreji ili Njemačkoj, i njihovim uspjesima u borbi s epidemijom, hrvatski je stožer jako dugo odgovarao pojašnjenjem da test ujutro može biti negativan, a navečer pozitivan, i da to ne bi imalo smisla.

Istina je da, zbog tijeka razvoja bolesti, razdoblja inkubacije i trenutka testiranja, negativni rezultat na jednom testu ne utvrđuje sa sigurnošću da pacijent nije zaražen, ali je isto tako istina da pozitivan rezultat na jednom testu sa sigurnošću upućuje da jest zaražen. I dok bi povećanje testiranja moglo dovesti do povećanog broja lažno negativnih, neosporno bi dovelo i do određenog broja potvrđeno pozitivnih pa bi se pravovremenom izolacijom istih usporilo napredovanje epidemije.

Agresivna potraga za zaraženima pokazala je rezultate u navedenim zemljama. Ista dakako košta. Ali taj se istiniti odgovor mogao čuti tek nedavno u jednom usputnom odgovoru Krunoslava Capaka – strah da bi mogli ostati bez reagencija važan je razlog zašto se kalkulira koga testirati, a koga ne.

U situaciji u kojoj i daleko bogatije zemlje poput Švicarske moraju štedjeti na reagensu (prijatelj mi javlja da mu je tamošnji kolega proglašen zaraženim bez testa, samo na osnovi simptoma), transparentno bi bilo reći prave razloge netestiranja građana, koji očito leže u nedostupnosti testova, a ne u besmislenosti “širokopojasnog” testiranja.

Više testiranja definitivno bi nas dovelo do većeg broja detektiranih zaraženih. To dakako ne može biti metoda prevencije, ali bi donekle djelovalo na upravljanje epidemiološkom situacijom.

4. Nema privatnih testiranja! / Premijer je negativan.

Od samih početaka, testiranje na COVID-19 vrši se na teret HZZO-a, samo za one građane koji su boravili u području od rizika ili bili u doticaju s nekim zaraženim, a u međuvremenu su razvili jasne simptome bolesti.

Međutim, premijera Andreja Plenkovića mučio je kašalj i s obzirom na njegovu “odgovornu dužnost” testirao se i dobio negativan nalaz. Isti je sam platio, što nikom drugom u državi ne može poći za rukom, pogotovo ako znamo da se reagense čuva kao suho zlato.

Objašnjenje epidemioloških razloga za testiranje premijera naprosto nije zvučalo uvjerljivo, tim više što mu nisu propisane baš nikakve preventivne mjere samoizolacije, a epidemiolozi su već ranije ustvrdili da test može biti i lažno negativan, pogotovo imajući u vidu dug period inkubacije virusa.

I dok drugi državnici na daleko važnijim međunarodnim pozicijama odlaze u samoizolaciju (zaraženi Boris Johnson, ali i nezaražena Angela Merkel čekajući svoj treći negativni test), Andrej Plenković nije časio ni časa u svojim javnim nastupima i interakciji s drugima, što govori o pomanjkanju njegove odgovornosti s jedne strane, ali i dodatno baca sjenu na slučaj tog testiranja.

Od svakog drugog građanina koji je imao dovoljno predispozicija za testiranje epidemiolozi bi zatražili samoizolaciju pod prijetnjom drakonskih novčanih kazni.

Međutim, medijski interes za kontroverzni premijerov test na koronu brzo su zamijenili izvještaji o dječjem crtežu Alemke Markotić na novčanici od 30 kuna i slične prijelomne vijesti.

5. Virus je importiran! / Ups, ne znamo kako su se zarazili.

Jedna od prvih poruka koja je mogla utjecati na ležernije ponašanje domicilnog stanovništva jest ta da je virus importiran. Ili u prijevodu s hiperstručnog koronajezika, zaraženi su došli iz inozemstva i nije utvrđen lokalni prijenos bolesti.

Naravno, s obzirom na duže vrijeme inkubacije virusa, što znači duži period za detekciju bolesti, a onda i širenje mogućnosti da u to vrijeme zarazimo druge, bilo je samo pitanje dana kad ćemo prestati znati otkud je virus došao do određenih pacijenata.

Poruka o importiranosti virusa bila je manje-više irelevantna, a potencijalno je stvorila lažni osjećaj sigurnosti kod građana koji nisu putovali u inozemstvo. Posljedično, mogla je značajno utjecati na stav da se virus događa nekom drugom, čime su se građani mogli samouvjeriti da njihova međusobna interakcija nije visoko riskantna.

U situaciji kad ne znamo kako i gdje putuje nevidljivi viralni gost, inzistiranje na tezi o importiranim slučajevima bilo je posve besmisleno za držanje opreza na visini. Jedina mu je svrha bila osvjetljavanje vlastitih “pravovremenih mjera” za razliku od onih zakašnjelih u, recimo, Italiji.

Nije to prvi put da se o virusima bespotrebno iznose statistike koje mogu stimulirati neodgovorno ponašanje. Sjećam se kad sam prije dvadesetak godina u Feralu pisao o HIV-u, službene stranice udruga koje se u Hrvatskoj bave tom problematikom, navodile su da se tim virusom kod nas zaražuju uglavnom homoseksualci, a od heteroseksualaca – pomorci koji su bili u kontaktu s prostitutkama. Ti nebitni statistički podaci heteroseksualcu koji nije pomorac niti koristi usluge dama noći govore da je na sigurnom, i nikako ga ne potiču na oprez, već upravo suprotno. No zaraženi je pomorac, na primjer, u međuvremenu spavao sa suprugom koja nije navedena kao rizična skupina (jer se ne bavi prostitucijom), a možda je baš ona potom prenijela virus našem nezabrinutom heteroseksualcu koji nije niti pomorac, niti homoseksualac. U tri mjeseca inkubacije, virus je mogao putovati kamo god. I nijedna nominalno točna statistika ne bi ga u tome spriječila.

Ne postoje rizične skupine. Postoje rizična ponašanja.

6. Ovo nije vrijeme za druženja! / Ako idete u goste kod rodbine ili prijatelja, prijavite se kroz sustav eVisitor!

Ako je ikoja poruka stožera jasna, to je ona koja apelira da minimiziramo druženje s drugim ljudima. Da ne dolazimo u bespotrebnu interakciju s prijateljima ili rođacima.

A onda su ovog tjedna Hrvatska turistička zajednica i Ministarstvo turizma, iste te Vlade koja je osnovala stožer i ograničila ljudske kontakte i slobodu kretanja, donijeli sljedeću uputu: Ako odsjedate kod prijatelja ili obitelji, morate se prijaviti kroz sustav eVisitor! Turističku pristojbu nećete morati platiti! Bit ćemo malo ljuti na to što se ne držite naših prvih uputa, ali…

7. Nema javnih okupljanja! / Vidimo se za pola sata na sljedećoj presici!

Uz zabranu okupljanja više od pet osoba, sve više se govori o mogućnosti da se ista proširi na okupljanje više od dvije osobe.

S druge strane, uz izravni prijenos na televiziji, vidimo kako je komuniciranje stožera s javnošću maksimizirano. S nekoliko press konferencija i nebrojeno medijskih pojavljivanja na dan, opetovano krše vlastite upute, bespotrebno dovodeći u nelagodnu situaciju i sebe i medijske djelatnike.

Tu im se pridružuju i drugi predstavnici vlasti. Mora li javnost uživo pratiti kako premijer Plenković “posjećuje zagrebačke vatrogasce nakon potresa”? Čini to u pratnji s voditeljem stožera Davorom Božinovićem koji kaže: “Došli smo da im iskažemo veliko poštovanje!”

Ne, voditelju stožera, vatrogasci su vam snimke potresa mogli poslati mailom, a poštovanje biste im iskazali da ne organizirate bespotrebna, i uostalom zabranjena, javna okupljanja u njihovim prostorijama dovodeći ih u nepotrebnu opasnost. Vi koji se sami od medija štitite pleksiglasom, iste te novinare i kamermane dovodite pred vatrogasce kako bi snimili vaše “odavanje velikog poštovanja”? Smanjite svoje medijske i javne aktivnosti na nužno! Slušajte upute stožera, dragi voditelju stožera!

8. Nije istina da je 10 posto testova pozitivno! / Pozitivno je 10 posto testiranih.

Kad je Zvonimir Šostar, ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”, izjavio da su utvrdili da je 10 posto uzoraka koje su testirali pozitivno na COVID-19, ministar Beroš išao je brže-bolje primiriti situaciju tvrdeći kako je riječ o “selekcioniranim bolesnicima” koji se zavodu šalju iz infektivne klinike, “oni za koje se pretpostavlja da su bolesni”.

Dakako, ministar je već sutradan bio demantiran, kad je broj zaraženih u Hrvatskoj premašio 200, a broj testiranih upravo – 2000. S današnjim danom izvršeno je 5215 testiranja od kojih su 657 utvrđeni kao pozitivni. Što je sad već bliže 13 posto testiranih!

9. Nema nestašice proizvoda! / Police su prazne.

Stožer nas tjednima uvjerava da nema razloga za panični shopping jer je lanac opskrbe osiguran. S druge strane, prijevoznici se javljaju sa strepnjom da će lanac doći u pitanje s obzirom na mjere samoizolacije koje su propisane vozačima.

Ono što je krenulo Milanovićevim pozivom da građani nakupuju čim više u prvim danima, nastavilo se Plenkovićevim pozivanjem da ne idu u iracionalni shopping. Naravno da su kombinirano nejasne poruke, umjesto jasnih naputaka kako se trgovanje u doba korone treba obavljati (a koje je tek ovih dana zaživjelo!), uzrokovali da građani upravo pohrle u trgovine.

Koliko ih je zbog te nekontrolirane interakcije s drugima došlo u opasnost zaraze? Bi li pravodobno dovedene mjere o puštanju kontroliranog broja ljudi u trgovinu donijele određeni red? Svakako bi! Umjesto toga, svjedočili smo pustošenju trgovina, a i dan-danas u nekima katkad ne možete pronaći neki osnovni artikl poput trajnog mlijeka!

U trenucima apokaliptične prezentacije krize, ljudi u panici najviše vjeruju sebi. Oglušit će se o preporuke sustava u koji su prestali vjerovati još ranije (sjetimo se slučaja Zavadlav i svih njegovih reperkusija). Ako imaju manjak povjerenja u sustav, uzet će stvar u svoje ruke. Kupovanje jednih poteglo je kupovanje drugih, i uskoro je postalo pitanje srama otići u dućan po toaletni papir.

Sustav je navale u dućanima morao moći predvidjeti i dočekati takve kupce spreman, s novim protokolom kupovanja kakav su već primijenile neke druge zemlje. Na žalost, mi smo ga uveli tek nakon što su mjere neprimjerenog približavanja građana probijene.

10. Zadovoljni smo disciplinom građana! / Razočarani smo nepridržavanjem mjera!

Konačno, je li sam stožer zadovoljan kako slijedimo njihove upute? “Razočaran sam Hrvatima, na sve se strane krše mjere koje propisujemo”, kaže Krunoslav Capak. Načelnica Kriznog stožera Ministarstva zdravstva Maja Grba-Bujević isti dan govori: “Jako sam zadovoljna disciplinom građana!”

Ako predstavnici osnovanih stožera imaju dijametralno suprotne stavove o evaluaciji situacije, te plasiraju pohvale ili pokude građanima posve paušalno, moramo se zapitati koliko dugo zajedno sastanče, i zašto su toliko neusklađeni? Kako možemo vjerovati da se mjere postrožuju ili ublažuju u odnosu na neke objektivne kriterije vezane uz naše pridržavanje mjera, ako je isto otvoreno očito vrlo fleksibilnoj interpretaciji od strane pojedinih autoriteta?

Disonancije su opasna slaba točka i predstavljaju podlogu za opasnost gubljenja povjerenja.

Preporučena pošiljka, primatelj nije preuzeo

Jedan od prvih propusta hrvatske borbe s koronavirusom bio je taj da se mjere stožera nisu doživljavale dovoljno ozbiljno.

Mjere su se u počecima zvale ‘preporukama’, i u opisanom kontekstu u kojem se građane uvjeravalo da za testiranje na virus moraju imati simptome i povijest putovanja u riskantna područja i među riskantne ljude, bilo je za očekivati da će dio njih preporuke ignorirati. Puno je vremena prošlo do trenutka kad je stožer počeo donositi nešto što se zove – odluke.

Džabe Vlada viče ‘Slušajte stožer!’ kad sama prednjači u neposlušnosti

S druge strane, čak i kad su počele biti donošene odluke, pokazalo se da je stručnjacima u timu najveći protivnik politika koja ih je u stožer dovela. Mogli su Andrej Plenković i njegovi ministri do sutra vikati “Slušajte stožer!”, ako je Vlada svojim postupcima redovito pokazivala da je prva među neposlušnima, opetovano kršeći najosnovnije epidemiološke upute.

S obzirom na navedene propuste često nejasne i katkad netransparentne komunikacije Nacionalnog stožera, i još manje usklađenu i nevjerodostojnu podršku izvršne vlasti van stožera, hrvatski zdravstveni sustav još se dobro i drži s porastom broja oboljelih.

Nakon početnih mijaukanja i predenja u kutku sobe, stožeraši su izvukli pandže, te počeli i režati. Poneka pogrešno iznesena riječ (u podignutoj ratnoj retorici najviše je zabljesnula ona o petoj koloni liječnika) brzo je zaliječena srcedrapateljnim pismima malih obožavatelja, ali bilo bi uputno samopromociju, pogotovo uz odabrani imidž skromnih stručnjaka, ne koristiti za peglanje narušenog dojma.

Posložite sustav i uvjerite nas da u krizi može funkcionirati bolje nego van krize! Sastančite više jedni s drugima negoli s predstavnicima medija! Nađite glasnogovornike! Odustanite od stvaranja kulta ličnosti u vrijeme kad vaša koncentracija ne bi smjela biti usmjerena na taj kult, već na odgovornost koja proizlazi iz djelovanja, a ne dojma!

Ne govorite nam da nalazi istrage o umrlom pacijentu čekaju na stolu! Ili da se o bračnom paru koji je zaražen došao na benzinsku crpku ne mogu postavljati pitanja! Ne lažite nam da je samoizolirana majka za spas djevojčice Hitnu zvala tek dvaput i da je došlo do nesporazuma ili “određenih nepravilnosti”!

Bez uistinu jasnog i transparentnog komuniciranja, svaka napuhana ego priča rasprsnut će se brže nego baloni od sapunice. Nemate puno ni vremena! COVID-19 nije mačji kašalj, a niti vi u borbi s njime nemate devet života!

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.

GREATEST SHITS. SMALLEST MINDS.Cirkus.hr logo
Uputstvo za upotrebu

Cirkus.hr je satirički magazin koji kroz parodiju, parafrazu, fotomontažu i druge humorističke postupke komentira političke i društvene anomalije.

Izvještaji objavljeni u rubrici Manež su fiktivni. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima može biti slučajna ili namjerna, što ne umanjuje činjenicu da je sadržaj izmišljen, te se kao takav ne može koristiti kao vjerodostojan izvor informacija.

Izdavač: Mali prst d.o.o.