Tridesetogodišnji novi cirkus, Circus Oz, ušao je u legendu, ali unatoč odrasloj dobi, odbija „odrasti”.  Program je još uvijek svake godine prepun klaunerijske ludosti koja improvizira rod, cirkus, životinjstvo i provale bijesa. Od samih početaka, performerice Circusa Oz privlačio je cirkus uslijed transgresije rodnih normi tih legendarnih mišićavih performerica tradicionalnog cirkusa. Prvobitni performeri Cirkusa Oz i njihovi neobuzdani majstorluci neovisni o rodu sada su zasluženo legende što pružaju primjer generacijama koje tek dolaze.

Na koji način gledatelji doživljavaju visceralnu politiku mišićavih tijela pri korištenju akrobatske strunjače, trapeza, motke ili odjeće kao sredstva? Gledatelji kliču i topću dok performeri cvile i previjaju se u grču satire cirkusa. No još uvijek su njihove akrobatske vještine ono što stvara tjelesnu fenomenologiju recepcije cirkusa (Merleau Ponty 1995.). One, praćene fizički opasnim pothvatima donose užitak (Stoddart 2000.), a postaju društveno riskantne kad performerski čin „poništava rod“ (Butler 2004.).

Circus Oz u 2009. godini ostaje mladolik i pun života kao i njegov moralni stav. Ipak, Circus Oz je i velika umjetnička ustanova, prepoznata kao „nacionalno blago“ i glavni umjetnički izvozni proizvod Australije. Od 1978. godine, preko 700 umjetnika surađivalo je u ovom cirkuskom kabareu. Dok je prezentacijski okvir zadržao elemente tijekom desetljeća, osobe samih performera prošle su izrazite promjene. Kako su performeri prelazili iz manjih kompanija u Circus Oz, predstavljali su ujedno presjek kroz australski novi cirkus.

Gostovanje ostvareno uz potporu Veleposlanstva Australije i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.

Peta Tait profesorica je na australskom Sveučilištu La Trobe gdje predaje Kazalište i dramu te piše o temama tijela u cirkuskoj izvedbi i o kulturalnim jezicima emocija. Uz svoj dramatičarski opus, pisala je i knjige na temu roda u australskom performansu. Među njezinim najnovijim knjigama nalaze se: „Cirkuska tijela: Kulturalni identitet u zračnom performansu“ (Routledge, 2005.); „Emocije u performansu: Rod, tijela, prostori“ (Ashgate, 2002.); te uređeno izdanje „Body Show/s: Australsko viđenje performansa uživo“ (Rodopi, 2002.). Godine 2005. -2006. pisala je izvješće „Preispitivanje izvora financiranja za pisanje za performans za Australsko Vijeće“ (Australia Council, 2006.).